Heroji NOB-a

BOSKO BUHA, delegat omladinskog Kongresa

Medu delegatima Prvog kongresa USAOJ-a nalazio se i delegat iz Druge proleterske brigade Bosko Buha, neustrasivi omladinac, hrabri borac i poznati voda bombaskog odjeljenja. Sesnaestogodisnjak, malog rasta, zatrazio je rijec. Kada se popeo za govornicu, jedva se vidio, ali je svojim govorom izazvao medu delegatima veliko odusevljenje: "Ja cu da vam pricam, drugovi, kako mi idemo na bunkere..."
I pricao je Bosko kako se on i njegovi drugovi bombasi penju na krovove kuca i kroz dimnjake bacaju bombe na neprijatelja. Drug Tito, odusevljen Boskovom pojavom i rijecima, digao se sa svog sjedista, cestitao mu i poklonio mu rucni sat. Ovo je bila istovremeno i cestitka druga Tita hrabroj omladini u partizanskim redovima, u jedinicama NOVJ i u ilegalnom narodnooslobodilackom pokretu na okupiranjoj teritoriji. I u kasnijim borbama, na Kupresu i u petoj neprijateljskoj ofanzivi, Bosko je ispoljio zapanjujucu hrabrost, zbog cega je u dva navrata bio nagraden licnim poklonima druga Tita.

Bosko Buha je poginuo u sedamnaestoj godini zivota krajem 1943. godine, nedaleko od sela Jabuka kod Pljevalja, ubivsi prethodno nekoliko cetnika koji su ga docekali u zasjedi. Za narodnog heroja proglasen je 20. decembra 1951. godine.

Podaci o narodnim herojima

Prvi narodni heroj, Petar Leković, proglašen je veljače 1942. godine, neposredno pošto je, odlukom Vrhovnog štaba NOVJ, uvedeno zvanje narodnog heroja. Orden narodnog heroja, ustanovljen Ukazom Vrhovnog komandanta NOV i POJ od 15. kolovoza 1943. godine, o odlikovanjima u narodnooslobodilačkoj vojsci, dodjeljivan je onima koji su pokazali osvjedočeni heroizam na bojnom polju ili u držanju pred neprijateljem. Takvih je bilo mnogo među borcima i rukovodiocima oružane revolucije, ljudi i žena svih uzrasta i zanimanja i svih nacionalnosti. Ali, samo najboljima je pripalo ovo izuzetno priznanje.

Ordenom narodnog heroja Jugoslavije odlikovano je 1.322 učesnika oružane revolucije, 19 stranih državljana (16 građana SSSR i po jedan Ceh, Poljak, Talijan), 32 jedinice i ustanove NOVJ, 4 društveno-političke organizacije i 6 naših gradova.

Spol

Ogromna većina narodnih heroja su muškarci:
Ukupno – 1322
Muškarci – 1231
Žene – 91

Politička pripadnost

Prema političkoj pripadnosti, većina narodnih heroja su komunisti. Oko 97 % poginulih i strijeljanih narodnih heroja bili su članovi KPJ, a također i svi koji su preživjeli oružanu revoluciju.

Ukupno 1.322
Članovi KPJ - 1.284
Članovi SKOJ-a - 18
Neorganizirani ili nepoznata politička pripadnost – 20

Zanimanje

Podaci o zanimanju narodnih heroja uvjerljivo ilustriraju širinu oružane revolucije: u njoj su učestvovali gotovo svi slojevi našeg društva. Najviše je rudara i industrijskih radnika: 34 %. Studenti i đaci čine 19 % svih narodnih heroja, poljoprivredni radnici 18, a stručnjaci raznih profila 13 %. Studenti i đaci čine polovinu ukupnog broja intelektualaca među narodnim herojima.

Rudari, industrijski i njima srodni radnici - 452
Poljoprivrednici i njima srodni radnici - 236
Radnici u trgovinama i uslugama - 33
Oficiri i podoficiri Jugoslavenske vojske i žandari - 82
Administracija i njima srodni službenici - 78
Pravnici - 64
Profesori i učitelji - 54
Inženjeri i ljekari - 27
Ostali stručnjaci, umjetnici i novinari - 29
Studenti - 184
Đaci - 66
Domaćice - 14
Nepoznato - 5

Starost

Analiza starosne strukture narodnih heroja uvjerljivo govori o mladosti naše oružane revolucije.

Polovina narodnih heroja otišla je u rat s manje od 25 godina, a samo njih 325 je imalo više od 30 godina.

Od ukupnog broja poginulih i umrlih narodnih heroja 42 % su bili mladi između-16 i 26 godina, a 38 % su imali od 27 do 34 godine. Tri četvrtine narodnih heroja bili su mlađi od 34 godine; 25 među njima nisu imali ni 20 godina u trenutku pogibije, a troje su bili mlađi od 17 godina. Skojevka Milka Bosnić imala je samo 15 godina kada je poginula posle svog poznatog podviga — skidanja ćebeta s partizanskog tenka prilikom desanta na Drvar, u svibnju 1944. godine.

Proglašeni narodni heroji prema godinama

Milka Bosnić je posljednji proglašeni narodni heroj Jugoslavije, 1974. godine. Ogromna većina narodnih heroja je dobila zasluženo priznanje posle rata. Najviše ih je proglašeno 1953, zatim 1951. i 1952. godine. Samo jedan od njih, Josip Broz Tito, dobio je ovaj orden više puta: jednom u novembru 1944, a dva puta posle rata.

Godina/Broj proglašenih narodnih heroja
1942. - 16
1943. - 20
1944. - 27
1945. - 88
1946. - 6
1947. - 1
1946. - 4
1949. - 51
1950. - 1
1951. - 356
1952. - 100
1953. - 633
1955. - 2
1956—1974. - 16

Poginuli prema godini borbe i prema uzrastu

Od 955 palih heroja, 77 % izgubilo je život u direktnoj oružanoj borbi s neprijateljem. Oko 15 % je streljano ili nastradalo u zatvorima i logorima, a oko 7 % je umrlo posle rata od posljedica rata ili mučenja u zatvorima.

Prema godini rata, najviše narodnih heroja je poginulo 1943 — gotovo 30 %, a zatim 1942 — 27,5 %. Neposredno posle rata poginulo je 9 narodnih heroja, mahom u obračunu s ostacima neprijateljskih bandi, a neki i nesretnim slučajem. 55 narodnih heroja je izvršilo samoubojstvo da ne bi pali neprijatelju u ruke.

Mjesto rođenja i stradanja narodnih heroja

Najveći broj narodnih heroja rođen je u Hrvatskoj — 21,9 %, zatim u Bosni i Hercegovini
— 20,6, u Crnoj Gori — 18,7, u Srbiji bez pokrajina 15, u Sloveniji 11,05 %. Najviše poginulih i strijeljanih narodnih heroja je iz Bosne i Hercegovine —23,1 %, Srbije
— 21, Hrvatske i Crne Gore — po 20 %. Najviše narodnih heroja je poginulo u Bosni i Hercegovini — 32 %, u užoj Srbiji — 19, Hrvatskoj 18, Sloveniji 12, Crnog Gori 8,
Makedoniji 5, Vojvodini 2 i na Kosovu 1 %. Od ukupnog broja narodnih heroja, relativno je najviše poginulih s Kosova (85 %). To jest 11 od 13 proglašenih. Taj procent u užoj Srbiji iznosi 78%, u Bosni i Hercegovini 77% a kod ostalih se kreće od 73 u Crnoj Gori do 65 %, u Hrvatskoj.

Živih narodnih heroja u 1957. je bilo 410, u 1975. 367, a u 1981, 343 narodna heroja.

Gaćeša Vasilj

Rođen je 1.novernbra 1906 godine u selu Glina Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Još kao dječak od osam godina ostao je bez oca. Iako je njegov brat Đuro bio stariji, gospodarstvo je vodio Vasilj. Već kao mladić poznat je kao otresit i odlučan. Ljudi su ga poštovali. Često se sukobljavao sa žandarima i štitio sirotinju. “Kad svi žandari budu Iikvidirani”, govorio je Gaćeša, "tada će tek biti prava sloboda." Još prije drugog svjetskog rata Vasilj se družio s komunistima svog kraja, pa je i zbog toga često proganjan od tadašnjih vlasti.
Kapitulacija stare jugoslavenske vojske zatekla ga je u Šibeniku u činu rezervnog artiljerijskog podnarednika. Inteligentan i snalažljiv, Gaćeša se uspio, preko Bosne, vratiti kući i donijeti dvije ručne bombe, za koje je znao reći: ,,Trebat će one kao komad hljeba." Već u aprilu i maju 1941. Žandari i ustaše ga svakog dana traže, ali im on vješto izmiče, krijući se u šumama. Saznavši za direktive KPJ o podizanju ustanka, Vasilj ih svesrdno prihvaća. S drugim komunistima svoga kraja okuplja ljude, savjetuje ih da ne vjeruju ustaškoj vlasti i da prikupljaju oružje. Sredinom jula 1941. godine, s Gaćešom je bilo već 30 ustanika naoružanih lovačkim puškama, kuburama kremenjačama i ponekom vojničkom puškom.

Partijsku odluku donesenu u šumi Abez kraj Vrginmosta, 19/20. jula. da počne ustanak na Baniji i Kordunu, provodi već 23. jula, kada s ustanicima raspoređenim u tri grupe napada željezničku slanicu i općinu u Banskom Grabovcu. Uništava posadu, željezničku stanicu, i oduzima 12 pušaka s municijom. Već u ovoj akciji Gaćeša je ostavio snažan utisak na sve borce i ispoljio posebnu prisebnost u situaciji koja je nastala sutradan, bježanjem
naroda od ustaških zlodjela. On okuplja, 24. jula, prvu grupu partizana Banije u Šumarici, kod Jovina groba. Vodi brigu o životu izbjeglog naroda iz sela Vlahovića, Grabovca, Drenovca, Šušnjara i Luščana. U tu
svrhu organizira rad pekara, mlinova, straže, zemunice i druge potrebe za život u Šumi. Dobro je poznavao Baniju. Znao je i od kakvog su materijala kuće građene u pojedinim mjestima, što mu je omogućavalo da planira kako valja izvesti akciju za uništenje neprijatelja.
Već posije nekoliko izvedenih akcija, Gaćešino ime se pročulo u cijeloj Baniji.

Na konferenciji vojno-partijskih delegata Korduna i Banije, u Petrovoj gori, 19/20. septembra 1941, godine, Baniju predstavlja komandant Vasilj Gaćeša. Upravo tog dana primljen je i za člana KPJ. Već 26. septembra 1941 Vasilj govori pred postrojenim borcima pri polaganju partizanske zakletve u Šamarici. Pamte as njegove riječi: Junak će biti onaj borac čiji će moral izdržati sve nedaće u ovom našem pravednom ratu". U septembru je iz okoline Siska došla u Šamaricu grupa partizana-Hrvata, što je imalo izuzetan značaj za razvitak ustanka u ovom kraju. Gaćeša je od prvih dana ustanka pravilno usmjeravao narod Banije, govoreći da se do slobode može doći samo zajedničkom borbom svih naroda Jugoslavije. Pružajući ruku Vladi Janiću Capi, narodnom heroju, rekao je: ,,Ovu četu Hrvala iz Siska što nam je ti dovede u pomoć, nosit će Banija kao malo vode na dlanu dok je Vasilja i dok je Banije." Za kratko vrijeme je uspio da, raznim akcijama, dobro naoruža svoje borce.

Banijci su imali i prvi top koji je napravio seoski majstor Simo Jednak. U napadu su vječito koristili svoje topove, kojih je, krajem 1941, bilo oko dvadeset. Vasilj Gaćeša postao je član GŠH oktobra 1941. godine, na konstituirajućoj sjednici u selu Vučkovići, u Petrovoj gori. On je i član štaba Korduna i Banije. S borcima Banije, Vasilj je u svakodnevnim borbama s neprijateljem, uči ih vojničkim vještinama i prekaljuje u akcijama. Svojim odredom napada ustaško - žandarmerske i domobranske posade u Bačugi, Gvozdanskom Vlahoviću, Malom Gracu, Klasniću, Žrovcu, Obljaju, Zrinju i drugim mjestima. Decembra 1941. godine postaje komandant Banije. O njemu narod pjesme pjeva. On organizira. i prve NOO na području Banije. Njegovo prisustvo medu borcima davalo je osjećaj hrabrosti i nepobjedivosti. Pod njegovim vodstvom bili su uvijek spremi ići u borbu, ne znajući strah pred neprijateljem.

Posebno teške ali uspješne borbe vodi zimi i u rano proljeće 1942, iako je sve jedinice uputio preko Une za Bosnu, Vasilj s proleterskom četom i junakom Banije, Demonjom, nanosi neprijatelju teške poraze na Baniji. Aprila 1942, Gaćeša je poslije postavljene zasjede ustašama u Trnovcu, otišao sa svojim izmorenim, izgladnjelim i promrzlim borcima u selo Brubanj. Tu je u noći 29. aprila, opkoljen od ustaša sa jednim vodom boraca.

Prsa u prsa našao se junak s neprijateljem na vratima kuće. To je omogućilo dijelu boraca da skoče kroz prozor i da se izvuku iz postavljene klopke. Pao je legendarni junak Banije sa svojih 9 boraca. Njegovo tijelo prenijeto je u Trnovac u podnožje Šamarice, i 1. maja 1942, sahranjeno uz počasni plotun Demonjine proleterske čete.
Narod Banije nije zaboravio komandanta Vasilja Gaćešu. Njegovo ime nosila je u svim bitkama 1. brigada 7. udarne banijske divizije.
Narodnim herojem proglašen je 6. decembra 1944 godine.

Nikola Demonja

Rođen je 6. decembra 1919. u selu Vlahović, Glina, Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Završio je osnovnu školu u svom selu, i učio stolarski zanat.

Okupacija zemlje ga je zatekla na odsluženju vojnog roka. Nikola se već u aprilu 1941, našao kod svoje kuće, gdje se povezao sa komunistima, i počeo rad na pripremanju ustanka. On je, 23. jula 1941, u sastavu prve ustaničke grupe na Baniji, zajedno sa Vasiljom Gaćešom. Tog dana u akciji na Banski Grabovac, Demonja uskače kroz prozor zgrade općine, na prepad zarobljava općinskog bilježnika i iznosi 6 pušaka koje su pripadale općinskoj straži.

Učestvuje svakog dana u akcijama na ustaško-domobranske posade, i svojim vješto postavljenim zasjedama često sprečava ustašama izvršenje zločina nad srpskim narodom Banije. Poslije napada na željezničku prugu Caprag – Glina, ponijelo se ime Nikole Demonje Banijom. Neustrašivi borac, bombaš, odličan mitraljezac, desetar prve udarne desetine na Baniji, 1941. postao je član KPJ. Ubrzo je i vodnik prvog voda u odredu Vasilja Gaćeše, a u martu 1942. komandir Banijske proleterske čete.

Najslavnije pobjede na Baniji i Šamarici vezane su uz ime ovog omiljenog partizanskog borca i komandira. I onda kada su ujesen 1941, jake ustaške snage pošle da počiste Šamaricu, da spale i unište partizansku bazu Vasilja Gaćeše, Nikola je sa svojom patrolom, iako iznenađen, bombama uništio ustašku grupu i donio u Šamaricu 3 puške. I kad su sutradan, sa svih strana ustaško-domobranske snage napale partizanski logor na Šamarici, i kad nisu uspjeli nastala je u narodu Banije pjesma:

Šamarice, oj zelena goro,
Ustaše te neće proći skoro.

Maja 1942. u Baniji su djelovale jake partizanske snage, i u svim oslobođenim selima djelovali su organi narodne vlasti, organizacija SKOJ-a i AFŽ-a. Tada po odluci GŠH, Demonja odlazi sa proleterskom četom u Slavoniju, da pomogne borbu tamošnjih partizana.. Već 27. maja on se prebacio preko Save u Slavoniju. Nije prošlo mnogo vremena, a cijela je Slavonija govorila o velikom junaštvu banijskih proletera i njihovom komandiru Nikoli Demonji. Redom su padala neprijateljska uporišta.

Nikola je nizao pobjede: Kamensko, Gojilo, Španovica, Voćin, Ludbreg, Čazma, Čaglin, Pitomača, Đulenovac, Zlatar, Podravska Slatina, Kloštar, Pavlovac i druge. Znao je preobući svoje borce u neprijateljske uniforme i iznenadno upasti u ustaško-domobranske ili njemačke garnizone.

U tim borbama Demonja je komandant bataljona, zamjenik komandanta, i komandant 17. udarne brigade, i komandant 12. udarne slavonske divizije. U borbi kod Voćina, 1943. zamjenik komandanta Demonja skočio je na tenk i uništio ga bombama. Na Čaglinu za nekoliko časova njegova je brigada uništila ustaški puk. Nikolina umješnost u komandiranju i neustrašivost došla je naročito do izražaja u jurišu za oslobođenje Čazme, u Moslavini, 1943., kada je u naletu uništio cijeli njemački bataljun i onesposobio 20 kamiona i zaplijenio 4 topa. Kao komandant divizije, odlikuje se uspješnim rukovođenjem velikim borbenim akcijama, u kojima neprijatelju nanosi velike gubitke: Podgorač, Bodljevina, Grubišno Polje.

Herojski je pao na dužnosti komandanta 12. divizije, potpukovnik, legendarni junak Banije i Slavonije Nikola Demonja, u jurišu, na čelu svoje divizije u Slavonskoj Požegi, 6. septembra 1944. godine. Narodnim herojem proglašen je 19. juna 1945. godine.

Bosnić Pere Milka

Rođena je 1928. godine u selu Vrtoče kod Drvara, Bosna i Hercegovina. Majka Jelica i otac Pera imali su još tri kćerke i tri sina. Milka je pred rat završila osnovnu školu. Išla je u prvi razred građanske škole.

Poslije ustanka, iako još dijete, Milka se uključila u rad drvarske omladine. Učestvovala je u prikupljanju hrane i odjeće za partizane, u čišćenju grada, previjala je ranjenike, u pisanju i lijepljenju parola. Pred fašistički desant na Drvar postala je skojevka. Bila je tada kurir u Komandi mjesta.

Milka je bila vrijedna djevojka i nije se ni po čemu razlikovala od mnogih mladih Drvarčanki koje su u to vrijeme svim srcem prišle narodnooslobodilačkom pokretu.

Za vrijeme fašističkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. godine, Milka Bosnić je učinila izuzetan podvig, primjer herojstva omladine Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu.

Neposredno pred desant, u Drvaru je formirana tenkovska četa 1. proleterskog korpusa. Ona je izvodila vježbe u okolini Drvara, tako da su Drvarčani poznavali nase tenkove i njihovu posadu.

U toku borbe protiv neprijateljskih padobranaca jedan naš tenk našao se u opasnosti da ga neprijatelj uništiti. U tenku su bili Dragoslav Radosavljević Soća, komesar tenkovske čete, vozač Spaso Đurašković i nišandžija Jelača. U jednom trenutku, Nijemci su na tenk nabacili ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade tenka bili su ranjeni i pretila je opasnost da padnu u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku pored tenka je prolazila grupa zarobljenih Drvarčana koje su Nijemci sprovodili. Medu njima bila je i šesnaestogodišnja skojevka Milka Bosnić. Uviđajući opasnost u kojoj se nasla posada tenka, Milka je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. Razbjesnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na hrabru skojevku i sasjekli je bajunetama. Ubili su još mnogo Drvarčana, medu njima i Milkinu majku Jelicu i brata Zdravka.

Milkinog drugog brata, Đorda, Nijemci su ubili nekoliko dana kasnije. Otac Pero umro je godinu prije desanta, od tifusa, zajedno s najmlađom kćerkom Radmilom. Od brojne porodice ostale su dvije Milkine sestre, Dušanka i Dobrila, i šestogodišnji brat Vlado. Dušanka je i sama bila izvedena na streljanje, ali su je fašisti samo teško ranili. Uspela je da se izvuče iz gomile leševa, i s tavana obližnje kuće je promatrala kako joj Nijemci ubijaju sestru Milku.

U Drvaru, pored Muzeja ,,25. maj 1944. godine", stoje i danas ostaci partizanskog tenka. To je spomenik koji podsjeća na istinitu legendu o 16-godišnjoj djevojci čije je ime 25. maja 1944. godine ušlo u historiju, i koje će se uvijek spominjati kad se bude govorilo o podvizima mladih Jugoslavije u narodnooslobodilačkoj borbi.
Narodnim herojem proglašena je 17. maja 1974. godine.

Treba nešto reći i o narodnim herojima o kojima se malo zna danas.

Mnogo lep i poučan tekst, za ovo imam da ti otpremim orden, jedan od 100 koliko ih umem da posedujem.

Sremac ::Treba nešto reći i o narodnim herojima o kojima se malo zna danas.

Svaka cast treba da obrazujemo omladinu sta su pravi heroji,a ne neki tamo Rambo i Terminator.
Citajuci ove tekstove,krenule su mi suze radosnice,ne mogu da vjerujem da ima jos ljudi,koji se sjecaju i u srcu nose,te nase slavne heroje.
Ovo je cisti dokaz da mi nismo besposleni penzionisani heroji NOB-a,koji se sa nostalgijom prisjecaju svojih starih toplih Drugova,nego da se trudimo da sjecanje na njih zivi i dalje.

Cro_Boljševik ::Svaka cast treba da obrazujemo omladinu sta su pravi heroji,a ne neki tamo Rambo i Terminator.

Čekaj bre malo...
Ne razumem...

Oćeš da kažeš da Rambo i Terminator nisu Narodni heroji?

Ja sam lično sa Rambom razbio dva ustaška divizijona, a nakon toga smo se dobro napili u krčmi kod Radosava!

A Terminator i ja smo mnogo dobri drugari još iz vremena Ladnog rata, kad su Terminatora vrli Sovjetski fisičari napravili od ostataka jugoslovenskih oklopnih vozova!

Lično sam se družeo sa Terminatorom negde u Krajini, uspeli smo da likvidišemo 5 hiljada povampirisanih ustaša u 5 minuta. A Rambo je umeo da bude naš oficir Dragan Jokić, koji je uspeo da pobije 5 miliona Kurda i ustaških terorista oko Srpskog Dubrovnika.

Srbin-Jevrej ::Lično sam se družeo sa Terminatorom negde u Krajini, uspeli smo da likvidišemo 5 hiljada povampirisanih ustaša u 5 minuta. A Rambo je umeo da bude naš oficir Dragan Jokić, koji je uspeo da pobije 5 miliona Kurda i ustaških terorista oko Srpskog Dubrovnika.

Tako je!

Biće Konavle opet Srpske, kad Jokić Rambo pokolje ustaše mrske!

I Kosovo će takođe uvek da bude Srpsko! Treba da istrebimo Šiptare pa ćemo dole da popravimo našu sopstvenu Jugoslaviju.

Bit ce nasa i Rvatska,kad ocistimo Rvate,pa cu onda mirne duse da letujem na srpskom Jadranu,pod svojim pravim imenom,a ne inkognito,kao preklani.

Takođe ću posle oslobođenja Kurvatije od Kurvata, odma da dođem u Srpski Zadar, pa ću tamo da letujem i penetrišem ribe u Zapadno Srpsko More

Srbin-Jevrej ::Takođe ću posle oslobođenja Kurvatije od Kurvata, odma da dođem u Srpski Zadar, pa ću tamo da letujem i penetrišem ribe u Zapadno Srpsko More

Druže, znaš ti šta valja!

Bre, bolje je jebat ribe nego se jebat u dupe, poput onog Gejlorda i Rozog Cvetića
Mislim, bio sam i ja guzojebač u mladosti, ali sad pod stare dane je mnogo lepše jebati nešto šta ima škrge, bolji je osećaj