Heroji NOB-a

Čika Savo ::

Cro_Boljševik ::Svaka cast treba da obrazujemo omladinu sta su pravi heroji,a ne neki tamo Rambo i Terminator.

Čekaj bre malo...
Ne razumem...

Oćeš da kažeš da Rambo i Terminator nisu Narodni heroji?

Ja sam lično sa Rambom razbio dva ustaška divizijona, a nakon toga smo se dobro napili u krčmi kod Radosava!

A Terminator i ja smo mnogo dobri drugari još iz vremena Ladnog rata, kad su Terminatora vrli Sovjetski fisičari napravili od ostataka jugoslovenskih oklopnih vozova!

A čuj narodni heroji su samo oni koje je priznao drug Tito i Partija i koji su priznati. Možda ima još njih mali milijun ali nisu svi ˝certifikovani˝

Škorpik Josipa Velimir

Rođen je 2. aprila 1919. u Brodarici, kod Zadra, Hrvatska.

Posle završetka srednje škole, primljen je u Pomorsku vojnu akademiju, koju završava 1940. godine, i postaje aktivni oficir BJV. Kapitulacija stare Jugoslavije zatekla ga je u Šibeniku. Da ne bi pao u zarobljeništvo, torpednim čamcem bježi u Divulje, gdje potapa čamac i odlazi u Split, a zatim u Zagreb. Tu je mobiliziran i upućen u Makarsku kao mornarički oficir NDH, da primi dužnost lučkog zapovjednika. Odmah se povezao s komunistima Makarske i ubrzo formirao grupu aktivista medu oficirima i podoficirima u spomenutom zapovjedništvu. Kao aktivan učesnik NOP-a, pred kraj 1941. godine, postao je Član KPJ. U teškim uslovima ilegalnosti, mladi Škorpik razvija raznovrsnu aktivnost medu neprijateljskim vojnicima. Rastura propagandni materijal, prikuplja podatke o planovima Talijana i ustaša, i obavještava o svemu rukovodstvo Partije u Makarskoj. Po direktivi Partije, s dvojicom podoficira i ocem Josipom (pukovnikom BJV u penziji), 1. decembra 1942. godine, napustio je Makarsku i prebacio se na slobodnu teritoriju Biokova. Prethodno je napisao proglas, kojim je pozvao i ostale pripadnike Lučkog zapovjedništva da se priključe partizanima. Posle desetak dana, stigao je u štab četvrte operativne zone u Glamoč a 18. decembra, u Bosanskom Petrovcu, Škorpik je vodio razgovor s drugom Titom o stvaranju mornarice NOV i POJ i mogućnosti partizanskog ratovanja na moru. Istog dana, Vrhovni Slab je naredbom formirao Sekciju za ratnu mornaricu pri Štabu četvrte operativne zone, i za šefa Sekcije postavio Velimira Škorpika. Tako je Škorpik postao prvi komandant partizanske ratne mornarice. Odmah je pristupio formiranju mornaričkih stanica, a zatim i prvog mornaričkog partizanskog odreda. Posebnu pažnju posvetio je opremanju i naoružavanju čamaca i uvježbavanju kadrova za borbe na moru. Od početka je težio da mornarica dobije svoja obilježja i lično je učestvovao u izradi zastave Ratne mornarice i mornaričke uniforme. Već u decembru 1942. godine, biokovski partizani su izveli više uspjelih akcija u Hrvatskom kanalu, a 31. decembra su zaplijenili pet brodova. Ove akcije prisilile su Talijansku komandu da pristupi konvojiranju brodova koji plove kroz ovaj kanal, i da ih osiguravaju ratnim brodovima. Kada je, sredinom februara 1943. godine, rasformirana Sekcija za ratnu mornaricu, Škorpik je postavljen za komandanta 1. mornaričkog odreda, Odred je odbio nekoliko pokušaja neprijatelja da se iskrca na obalu Makarskog primorja. Početkom marta, Mornarički odred je preformiran u Biokovski partizanski odred, a Škorpik postao komandant odreda. Polovinom maja, postavljen je za načelnika štaba cetinskog odreda. Poslije oslobođenja Zadvarja, augusta 1943. godine, primio je — dužnost komandanta Grupe cetinskih bataljona. U borbama oko Trilja, Lovreča i Aržana pokazao je veliku umješnost u komandiranju jedinicom. Poslije kapitulacije Italije, postavljen je za komandanta štaba Obalske komande, kojoj su bile podčinjene flotile naoružanih brodova srednje i južne Dalmacije i obalska artiljerija. Krajem septembra, Obalska komanda je preimenovana u Komandu flote naoružanih brodova, i Škorpik je postao njen komandant. Imao je značajnu ulogu, u oktobru, u organiziranju i prebacivanju jedinica NOVJ s kopna na srednjodalmatinska ostrva. Za kratko vrijeme uspio je da osposobi jedinice flotile za veće akcije i da ih organizaciono pripremi za veće borbene zadatke na moru u borbi protiv Nijemaca. Na njegovu inicijativu, upućena je, početkom oktobra, delegacija NOVJ u Bari — Italija na pregovore sa Saveznicima. On je, u ime četvrte operativne zone, potpisao punomoćje za rad delegacije.

Kada je, naredbom Vrhovnog štaba, 18. oktobra 1943. godine, formirana Mornarica NOV i POJ, Škorpik je postavljen za načelnika štaba Mornarice. Ovu dužnost nije primio, jer je u međuvremenu postavljen za načelnika štaba 3. dalmatinske brigade.

Početkom novembra, Škorpik je krenuo u štab 4. dalmatinske brigade zbog dogovora o učestvovanju u predstojećim borbama. Prolazeći pored sela Zagorja, kod Posušja, naišao je na ustaše. Pokušao je da pobjegne, ali nije uspio; bio je ubijen, opljačkan i pokraj puta zakopan. Tako je, u 24. godini života, poginuo prvi komandant partizanske ratne mornarice i istaknuti borac, narodni heroj Velimir Škorpik.

Narodnim herojem proglašen je 8. septembra 1952. godine.

Kluz Valentina Franjo

Rođen je 18. septembra 1912. godine, u Jošiku kod Bosanske Dubice, Bosna i Hercegovina.

Posle završetka građanske škole u Bosanskoj Dubici i kraćeg pisarskog staza kod advokata, Kluz je stupio u vojno vazduhoplovstvo, gdje je prvo završio mehaničarsku, a 1939. godine i pilotsku podoficirsku školu. Aprilski rat 1941. zatekao ga je kao pilota izviđačke eskadrile u Rajlovcu.

Posle kapitulacije Jugoslavije, stupio je u Vazduhoplovstvo NDH, ali se ubrzo povezao s narodnooslobodilačkim pokretom u Banja Luci; davao je pokretu pomoć u novcu, oružju i drugom materijalu, čekajući priliku da avionom poleti na oslobođenu teritoriju. Poslije opsežnih priprema, kojima su rukovodili banjalučka partijska organizacija i Operativni štab za Bosansku krajinu, Kluz je, 23. maja 1942. godine, avionom "Potez 25" sletio na sletilište Urije kod Prijedora. Istog dana, u Prijedor se spustio i pilot Čajavec s mehaničarom Jazbecom. To je bio početak stvaranja partizanske avijacije, i jedan od prvih primjera u svijetu da narodnooslobodilačke snage raspolažu vlastitim vazduhoplovstvom.
S ranije pripremljenog letilišta kod sela Međuvođe, Kluz je, s mehaničarom strijelcem Ivicom Mitračićem, izvršio dva borbena leta. Četvrtog juna 1942. godine bombama i mitraljeskom vatrom napali su, kod Međeđe, zloglasnu ustašku crnu legiju, a 7. juna bombardirali su Bosanski Novi i Dvor i bacali letke nad Dubicom i Kostajnicom. Zbog neprijateljske ofanzive na Kozaru, Kluz i Mitračić prebacili su se 14. juna na novo letilište kod Lušci Palanke, napadajući uz put neprijateljske kolone. Šestog jula 1942. godine, jedan njemački
lovac otkrio je i zapalio "Potez 25", što je onemogućilo dalju akciju prvih partizanskih avijatičara, koji su, u uslovima ogromne neprijateljske prevlasti u zraku, uspjeli da se održe punih 45 dana, što je imalo znatan moralni i politički efekt. Ostavši bez aviona, Kluz je ušao u sastav Operativnog štaba za Bosansku krajinu, gdje je ostao sve do novembra 1943. godine, kada se priključio Prvoj vazduhoplovnoj bazi u Livnu. Zajedno s ostalim vazduhoplovcima koji su se tu prikupili na poziv Vrhovnog štaba. prešao je u Italiju, pa u sjevernu Afriku, gdje je ušao u sastav 1. eskadrile NOVJ, koju su, posle intenzivne obuke, saveznici naoružali lovcima "spitfire". U činu kapetana Kluz je u ovoj eskadrili, pored letačke dužnosti, obavljao i funkciju političkog komesara.

Kao prvom partizanskom pilotu i dobrom letaču, Kluzu je bilo povjereno da, kao pratilac komandira eskadrile majora Protića, izvrši prvi borbeni zadatak ove eskadrile, 18. augusta 1944. godine. Od tada s aerodroma Kana u Italiji, Kluz je izvršio više borbenih letova, hrabro napadajući neprijatelja u Dalmaciji i dijelovima Bosne i Hercegovine, i obezbjeđujući lovačku zaštitu našim i savezničkim avionima.

Poginuo je 14. septembra 1944. godine, kada je, kao voda četvorke "spitfirea", oboren od neprijateljske PAA, prilikom napada luke u Omišu.

Narodnim herojem proglašen je 18. maja 1948. godine.

Rakovac Joakim

Rodio se 14. listopada 1914. u Rakovcima, Poreč, Hrvatska. Još u vrijeme njegova djetinjstva, došlo je do fašističkog porobljavanja Istre. Naturenu talijansku osnovnu školu pohađao je u Baderni. Svjesno je izostajao s nastave, No, kako drugog izlaza nije bilo, ipak ju je morao završiti. Poslije završene osnovne škole, bavio se vinogradarstvom na skromnom obiteljskom posjedu. Čitao je stare hrvatske početnice i druge knjige na hrvatskom jeziku.

Fašistički progoni istarskog življa osjetili su se i u njegovu selu. Prilikom državnih praznika, često su u selo navraćali karabinjeri i pritvarali Joakima.

U vrijeme napada fašističkih sila na Jugoslaviju, 1941, bio je mobiliziran u talijansku vojsku. Kao politički sumnjiv, opremljen je u neborački bataljon, odakle se spretno izvukao i vratio u Rahovce.

Krajem 1942. godine, do njega su doprle prve vijesti o narodnooslobodilačkoj borbi. Pravu sliku o NOB-i i njenim ciljevima dobio je u dodiru s Jožom Šuranom. Poslije toga, u kući Joakima Rakovca sastaje se tridesetak rodoljuba, i dogovaraju se o skupljanju pomoći i o načinu kako da se da jači otpor fašističkim porobljivačima. Krajem siječnja 1943. godine, prisustvuje sastanku istaknutih aktivista NOP-a Poreštine s Antom Drndićem, kod Rapavelske lokve, nedaleko od sela Rapavela. U veljači 1943. godine, na njegovu inicijativu u Rahovcima je formiran NOO, koji ubrzo postaje žarište pomoći oslobodilačkoj borbi naroda Istre. Otuda su se iskre ustanka širile Poreštinom, Rovinjštinom, sve do Pule i Bujštine, jednako među hrvatskim i talijanskim radnicima i seljacima. Travanj 1943. godine bio je značajan za Joakima i narodnooslobodilački pokret u Istri. Naime, blizu sela Fabci osnovana je simpatizerska grupa Komunističke partije Hrvatske, u koju je ušao i Joakim Rakovac. U svibnju iste godine je, zbog požrtvovanosti, organizacionih sposobnosti i ustrajnog rada na širenju NOP-a, primljen u KPH. Tada su u Poreštini uslijedile sabotaže i diverzije, a istovremeno se vršila mobilizacija za NOV. Više od 60 omladinaca je, 29. srpnja 1943, krenulo iz Poreštine k Motovunskoj šumi i Gorskom kotaru, u jedinice 13. primorsko-goranske divizije. Partijsko rukovodstvo je, međutim, vratilo Rakovca, vrsnog političkog radnika i uputilo ga na rad u sela Pazinštine. Na Pazinštini je formirao NOO-e i budio borbeni duh naroda.

Kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca prema Planiku. Odmah je organizirao grupu, i s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je učestvovao u oslobođenju Pazina. Slijedećeg dana je, s grupom boraca, krenuo kamionom prema Poreču i oslobodio ga.

Na sastanku Privremenog pokrajinskog NOO-a za Istru, koji je održan 25. rujna 1943, Joakim Rakovac je izabran za predsjednika. Odbor je potvrdio odluku, donesenu još 13. rujna, o vraćanju Istre u sastav Hrvatske i Jugoslavije.

Poslije njemačke ofanzive na slobodni teritorij Istre, Joakim odlazi na teren, prikuplja borce i formira četu koja odmah počinje napade na novog okupatora. Krajem prosinca 1943, Joakim Rakovac je postao član tek formiranog Oblasnog komiteta KPH za Istru. Bio je vijećnik ZAVNOH-a i učestvovao je na njegovom Trećem zasjedanju, u Topuskom, u svibnju 1944, godine. Vraća se u Istru, opet obilazi sela, prisustvuje sastancima, agitira za NOP. Nacisti su danju i noću upadali u istarska sela, hapsili i ubijali, iako su na pomolu bile posljednje borbe za oslobođenje, Joakim Rakovac je neumorno radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945, bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog.

Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952. godine.

Za mene su i ovi ljudi narodni heroji,jer se usude prkositi ustaskoj fasistickoj vlasti.

Čovek na snimku je takođe heroj NOB-a. Uspeo je da likvidiše 500,000 povampirisanih ustaša u jedan dan.

Čika Savo, imadeš da poznaš čoveka. Ko ima da bude ovaj, nemogu da se setim.

Jooooooooooj pa to je moj stari drugar! On imade lično da se zove Stevo Mrčikrompirović!
Inače se prezivo Savić ali stalno je mrčio krompire pa smo mu promenili prezime. Ja i on smo zajedno preklali na stotine ustaških i balijskih sela, porušili na stotine džamija i katoličkih crkava!

A bome i Svetosavskih. On je voleo ovako da peva; "Džamije i katoličke crkve draga su mi meta, a ni moja crkva meni nije sveta!"

Vaistinu, mnogo dobar čovek beše taj Stevo

Čmelik Janka Janko

Rođen je 16. novembra 1905. godine u Staroj Pazovi, Vojvodina.
Porijeklom je iz siromašne seoske porodice, pa je još odmalena osjetio sve tegobe života u kapitalističkoj Jugoslaviji. Poslije završetka osnovne Škole radi kao napoličar, obrađujući zemlju veleposjednika. i tako ishranjuje sebe i svoju porodicu. Brzo uočava bijedu života radnih ljudi u kapitalizmu i počinje da vodi borbu protiv eksploatacije i nepravde. U toj borbi prihvata ideje KPJ. Svojom aktivnošću i ličnim primjerom vrši utjecaj na poljoprivredne radnike i siromašne seljake da se organizirano bore za bolji život. KPJ zapaža njegovu revolucionarnu aktivnost i moralna svojstva i prima ga u svoje redove 1935. godine.
Kao partijac pojačava rad i stvara uporišta Partije u Staroj Pazovi i okolnim selima. Oko sebe okuplja nove komuniste i postaje sekretar partijske ćelije 1936. godine, a 1937. godine izabran je za sekretara MK KPJ u Staroj Pazovi, koji 1938. godine vrši funkciju SK KPJ za staropazovački srez. Na partijskoj konferenciji 1940. godine izabran je za člana Okružnog komiteta KPJ za Srijem.
Svojom aktivnošću i borbom stiče veliki ugled u narodu. Bio je učesnik i organizator štrajka poljoprivrednih radnika u Staroj Pazovi. Organizira i prikupljanje pomoći za štrajkače-obućarske radnike. Razvija solidarnost među radnicima.
Aktivno radi i s omladinom, pa 1938. godine obnavlja i učvršćuje aktiv SKOJ-a u Staroj Pazovi.
Djeluje kroz Slovačku čitaonicu, kao član uprave, s još nekim Članovima KPJ. Tu razvija komunističke ideje i proleterski internacionalizam.
Aktivno radi na razvijanju zadružnog pokreta. Okuplja omladinu i stvara organizaciju Zadružne omladine 1939. godine. Ideju zadrugarstva širi i među odraslima. Staropazovčani i drugi ga biraju za predsjednika Zemljišne zajednice, koja je sprovela odluku o podjeli dijela državne zemlje bezemljašima.
U Čmelikovoj kući održana je partijska konferencija okružnog značaja, na kojoj su donjete važne odluke za revolucionarni rad u Srijemu.
Njegova aktivnost, komunističke ideje i borba nisu ostali nezapaženi buržoaskoj vlasti, koja ga proganja, a veleposjednici ga protjeruju sa svojih imanja da im ne "buni radnike". Bez obzira na teror i prijetnje, Čmelik nastavlja revolucionarnu aktivnost.

Aprilski rat 1941. godine ga je zatekao u vojsci. Zbog izdaje jugoslovenske buržoazije, vojska se raspala, a Janko je zarobljen zajedno s hiljadama drugih vojnika i otjeran u zarobljenički logor u Njemačku. Znajući da ga čekaju revolucionarni zadaci, uspijeva da iziđe iz logora, i juna 1941. godine dolazi u Staru Pazovu, gdje se odmah povezuje s OK KPJ za Srijem i

nastavlja revolucionarni rad. Postaje politički sekretar SK KPJ za srez Stara Pazova. Radi na učvršćenju oružanih grupa, uspostavljanju veza, snabdijevanju ilegalaca. Kao član OK KPJ za Srijem zadužen je da formira Podunavski partizanski odred, što je s uspjehom izvršio. Ostvario je uspješno i zadatak prihvaćanja grupe komunista koji su pobjegli s robije iz Sremske Mitrovice, i njihovog prebacivanja na oslobođenu teritoriju Srbije. Kad se vraćao s partijskog sastanka, 19. novembra 1941. godine, bio je izdan i fašisti mu postavljaju zasjedu u namjeri da ga uhapse. Iznenađen, Janko je pokušao da bježi, ali je teško ranjen i uhvaćen. Znajući koga imaju u rukama, fašisti ga lece u zemunskoj bolnici, u namjeri da poslije, primjenom najstrašnijih sredstava mučenja, od njega saznaju podatke o radu komunista. Do proljeća 1942. godine agenti danonoćno muče ovog jugoslovenskog revolucionara, i, razjareni što nije htio ništa da prizna, u bolnici mu pucaju u tek zaraslu ranu.

Iz zemunske bolnice prebačen je u zatvor u Sremskoj Mitrovici, a zatim ga odvode u Vukovar, gdje je ponovo podvrgnut strašnom mučenju. Gulili su mu kožu s leđa i svrdlom bušili kosti. Čmelik je sve to herojski izdržao. Prijeki sud u Vukovaru, gdje je Čmelik donijet na nosilima, donio je 2. maja 1942. godine presudu kojom je prekaljeni komunist osuđen na smrt. Strijeljan je 12. maja iste godine, u Sremskoj Mitrovici.

Nekad su (a možda i danas) škole, poduzeća i ulice ponosno nosile ime heroja Janka Čmelika.

Za doprinos širenju komunističkih ideja, za pokazanu revolucionarnost, za učešće u socijalističkoj revoluciji, za herojsko držanje u neprijateljskim zatvorima i za pokazana komunistička svojstva, u znak priznanja, 25. oktobra 1943. godine proglašen je narodnim herojem.

Ja stevan mesic sin tovarisa mesica ,koji je sa sopstvene ruke pobio 600000000000 ustasa koji su bili vraceni sa Bleiburga.Unistio sam Hrvatsku,a oni bedni ustase misle da sam im ja predsenik e pa braco jugosloveni,ja radim na obnovi otadzbine. Zato treba da budem narodni heroj yugoslavije.

Stevan Partizan Bleso ::Ja stevan mesic sin tovarisa mesica ,koji je sa sopstvene ruke pobio 600000000000 ustasa koji su bili vraceni sa Bleiburga.Unistio sam Hrvatsku,a oni bedni ustase misle da sam im ja predsenik e pa braco jugosloveni,ja radim na obnovi otadzbine. Zato treba da budem narodni heroj yugoslavije.

Ziveo Druze Stevane jedina svetla tacko u ovom fasistickom mraku. S tobom na celu,ponovo ce ustat nasi proleteri i opet osloboditi ovu nasu Srbiju,odnosno Jugoslaviju.

Citat iz beogradske Duge, 1990.

Pitanje: Jeste li vi, partizan sa 11 godina, znali nešto o ustašama?

Mesić: Video sam samo zarobljene neprijateljske vojnike, ili mrtve, jer sam kao dete poslije borbe skupljao oružje, uzimao municiju od mrtvih, počistio im sve džepove, sve im pokupio, i nosio sa drugima u prvu jedinicu. Devedeset odsto Hrvata iz moga kraja bili su u partizanima. Vrlo malo je bilo ustaša.
Išao sam u partizansku školu za vrjeme rata, onda sam 44/45. prešao u rusku vojsku u Mađarskoj, jer je Mađarska bila oslobođena, pa sam malo tamo išao u školu, pa sam onda prešao u Bačku, posle one velike bitke na Batinoj Skeli smo se vratili natrag u Slavoniju. Na slobodnoj teritoriji radila je partizanska željeznica, radili su partizanski industrijski pogoni, radile su bonice i ambulante, škole. To je bila partizanska država koja je funkcionisala.
Bio sam poslije na pet omladinskih radnih akcija i pet puta sam proglašen za udarnika. Ja digod radim, ja uvjek radim efikasno jer to mi lezi u krvi od mojih ciganskih predaka.


A moja sestra je bila vodja cetnika..tj jugoslovena u Backoj Topoli

[U jednom hrvatskom tjedniku naišli smo početkom srpnja na članak pod naslovom: Memoari Gadafijeva doktora. Nikad nije demantiran. Evo što u njemu piše:

"Čaša žući se prelila. Prelio ju je Kalimero Mesić u Memoarima, ili Šećerko, kako mu tepa Vesna Kljajić. Riječ je o torbi punoj novca koju su navodno izgubila gospoda Stjepan Tuđman i Milan Kovač, prije puno godina, a po povratku iz inozemstva. Gospoda Tuđman, Kovač i Đuro Perica demantirali su Mesićevu izjavu u Jutarnjem listu, kasnije je to isto učinio Stjepan Tuđman u Vjesniku (takvim stvarima, torbe… novac, nije se bavio), što im se može vjerovati ako podnesu krivičnu prijavu protiv Mesića. On se, pak, drži Napoleonova pravila – napad je najbolja obrana. Dakle, Mesića demantiraju, dok on nikad nije demantirao gospođu Dunju Gotovinu i svjedoka gospodina Antu Belju da je pred gospođu Dunju bacio torbu s dolarima iz Kanade, što su njih dvoje porekli, a gospođa Gotovina je podnijela i tužbu protiv Mesića (objavljeno u Hrvatskome slovu). Ne čitam Globus pa se pitam je li Predsjednik u svojim memoarima prikazao i novac prikupljen u Frankfurtu 1991. godine, u Sport Haleu pred 3000 "gastarbajtera", gdje je šest ugostitelja, za potrebe obrane od balvana, doniralo svaki po 50 tisuća maraka, dok su vrlo rijetki dali po dvije stotine do pet stotina orlića.
Jedan od nazočnih to mi je prenio, a mišljenje je i ostalih koji su tome činu bili nazočni, da je taj novac, u cjelini ili dijelom, moguće, završio i za kupnju cementare u Našicama za njegovu kći koja širi svoje carstvo u Srbiji – uz pomoć tete, Šećerkove sestre. Te 1991. godine Kalimerova sestra s mužem pravoslavcem otišla je, zbog straha, iz Like zbog Mesićevih izjava glede Srba u Hrvatskoj. Otišla je u Bačku Topolu i imenovana je za komandanta Šešeljevih četnika, tako je izjavio zaštićeni svjedok na suđenju Miloševiću (svjedočenje je prenosio Prvi program BHTV-a, 4. lipnja 2003.). Mesić se opet namjerava kandidirati za predsjednika, iako za to nema sposobnosti. Prema članku objavljenom u Večernjem listu, u rubrici Reagiranja, njegova razrednica izjavila je da je ponavljao 4. razred gimnazije u Požegi. Pravo je završio nakon osam godina – 1961. godine. U to su se vrijeme diplome na fakultetima (počev od 1960.) dobivale na intervenciju CKH – svaka druga..

Evo braco zar nisa mongo dobar za Heroja ?

Eeeee,trebas se ti jos dokazati

pa mi primamo udbašku plaću još od kraljevine SHS kad su Karađorđevići davali taj dodatak...to su bila lepa vremena kaže mi moj deda



to je bila lepa vojska, koja se borila svagde samo šteta šta nikad nisu dobili niti jednu bitku...ma mnogo su bili blizu

NAJVECI HEROJI SU MIRKO I SLAVKO.TA DECA SU SVETLI PRIMER NOB KAO STO ZNATE BILI SU BRZI OD METKA.

Danasnja deca ima da ugledaju na njih i bit ce opet uspostavljena nasa lepa yugoslavija.Jasno da belosvestski povampirisani ustase ne spavaju treba zato dejstvovat po decjim obdanistima i malu decu ucit o nasim junackim dejstvovanjima .Kako smo branili nas socijalizam od Bleiburga pa do golog otoka nijedan ustasa se nije usudeo da
se protivi narodnoj miliciji. Treba inzistvovat na tome da se obdanista nazovu po Mirku I Slavku.